Planinarsko društvo Vrbovec

Naše malo društvo: Dubravka, Ivana, Klement, Duc, Đuro i Boca krenulo je iz Vrbovca ranom zorom, pokupili smo Jasnu u Zagrebu i Anicu i Gorana putem prema moru. Odredišta za ova četiri dana su bile planine Dalmacije: Mosor i Omiška Dinara koje okružuju Cetinu na kojoj ćemo malo isprobati svoje sposobnosti snalaženja u rafting čamcu.

Prvi dan nam je odredište bio planinarski dom Umberto Girometta (868 m) na Mosoru na koji smo se popeli iz sela Sitno Gornje (590 m) do kojeg smo došli nakon kupanja i odmora u Sobreču. U domu su nas dočekali dragi domaćini supružnici Gruica i njihov tovar Škegro. Nakon finog gulaša kojeg su pripremili i okrjepe slijedio je zasluženi odmor kako bismo bili spremni za sutrašnji naporni pohod.

Nakon ranojutarnjeg buđenja u 6:00 i doručka na svježem zraku otputili smo se uz Špirin (čitaj domarev) blagoslov prema V. Kablu (1339 m) , najvišem vrhu Mosora, koji smo svladali za 2 h jer tko rano rani..nije mu vruće. Nakon odmora i uživanja u pogledu na Dalmatinske otoke, Split, Omiš, te vrhove po bolu Mosora. Marka nas je dalje odvela na Vickov stup (1325 m) koji ima oblik deseterokuta, sastavljenog od željeznih ploča, sa šiljastim vrhom. Unutar stupa su klupe za odmor, ali pošto je vidik prekrasan, mi smo se odlučili za odmor u sjeni stupa s pogledom koji je sličan kao i sa V. Kabala.

Od vrha smo nastavili dalje hrptom prema Ljubaljanu (1262 m) međutim na pola puta Boca i Klement su odustali čekajući nas da se mi popnemo umjesto njih što nam je i uspjelo, mada ne baš najlakše, jer čari vrućeg ljetnog dana na stijenama Mosora znaju ishlapjeti u obliku „ishlapjele“ vode, znoja koji curkom curi niz lice...no nismo se dali, osvojili smo ga i vratili se po naše planinare. Povratak u dom je zasebna priča. Tko zna Duca znat će o čemu govorim. Odabrati alternativu, tj spuštanje na divlje, to je njegova specijalnost, a mi? Kud Duc tud i mi! Nakon nadasve zanimljivog i nimalo lakog silaska (nikome ne preporučam!!!) po nemarkiranoj „stazi“ (čitaj oštrim stijenama na kojima je bilo i četveronožnog spuštanja) uspješno smo se za zadnjim zalihama vode i snage spustili u dom gdje nas je čekala hladna piva i naravno, grah s kobasicama koji je priredila naša vrijedna domaćica. Zasluženi slatki počinak je ono što smo svi s radošću dočekali.

Treći dan, ne samu Veliku Gospu, spustili smo se do naših auta u Sitnom Gornjem. i dalje do Omiša, primorskog gradića na ušću Cetine gdje smo posjetili tvrđu Mirabelu koja je ostala od vlasti knezova Kačića a poslije Šubića. Nakon osvježenja i kupnje potrebnih namirnica i pića za okrjepu krenuli smo Put Borka do zaseoka Čečuci gdje smo parkirali svoja vozila, stavili ruksake na leđa i strmom stazom po najvećoj vrućini i sunčini svladali uspon do Lude kuće, pl. skloništa ispod vrha. Tu smo se malo okrijepili i krenuli za Ducom na vrh, a završili berući kupine...jer smo marku izgubili. Ali naravno, kud Duc tud i mi...ali ipak smo se vratili malo, pa pronašli marku i na Kulu (864 m) najviši vrh Dinare. Nismo zažalili, pogled nas je oduševio. Vidik na more, dolinu Cetine, Mosor i Poljica, posebno lijep otok Brač u smiraj dana jednostavno zaustavlja dah. Spustili smo se do skloništa gdje nas je dočekao naš dobri Klement s vatricom u drugoj planinarskoj kućici gdje je ložište, pa smo stavili špek i jeger na šibe, ispekli, omastili brk i okrijepili se pivom i gemištima. Najljepše od svega je bio osjećaj da nas čeka ležaj na travi obasjan nebeskim zvijezdama i uspavanka zrikavaca u šumi....

I na žalost, vrijeme u dobrom društvu i slikama prirode koje zaustavljaju dah brzo prođe. Zadnji dan, ponedjeljak...rafting na Cetini. Bez sumnje, rijeka Cetina jedna je od najljepših mjesta u Hrvatskoj gdje možete doživjeti čari rafting avanture. Smještena u pitomom kraju koji po njoj vuče ime, mirno se vuče kroz svoje kanjone i kroz bezbrojna mjesta i brežuljke koji se polako uzdižu nad njom. Na raftingu su nam se pridružili i obitelj Pušić sa svojom dalmatinskom rodbinom. Smjestili smo se u dva čamca, a nas je pripao mladac od skipera koji je ovo lito počea radit, a što ćeš...pa smo uz njegove naredbe: naprid liva, naprid desna, ili pak nazad liva ili desna, stop i ona najvažnija BOMBA!!! (čitaj svi se bacamo u čamac, svi Duc) uz malo muke, dobro malo više muke, ipak sretno stigli do cilja.

Oplemenjena i ispunjena duha, razdragana srca i puni doživljaja uputili smo se prema kopnu, dobro, neki i prema moru još malo uživati .