Ljetni pohod na Visočicu: obavezno ponijeti zimsku opremu

Nakon malo promišljanja i dobrog razmišljanja planirani izlet na Zir (na kojem nas je većina bila) zamijenili smo na prijedlog našeg Tigra za Visočicu (1615 m). Izlet je bio pun pogodak. Visočica je istaknut vrh osovljen nad strmom ličkom padinom Velebita. Nismo ni slutili (možda neki i jesu) da ćemo za popeti se na vrh trebati zimsku opremu.

Nakon najbolje jutarnje kavice/pivice u Gospiću zaputili smo se cestom prema Karlobagu i na desetom kilometru skrenuli lijevo za selo Rizvanušu, te s kraja asfalta nastavili šumskom cestom s čijih rubova malo, malo možete naići na natpis o miniranom području. Dovezli smo se do mjesta od kuda je 1h do vrha, no snijeg, sklizav teren, grudanje, izrada snjegovića i ostale zimske aktivnosti usporile su nas tako da smo do vrha stigli za 1,5h no požalili nismo. Pogled već od ruševina Gojtanova doma stradalog u Domovinskom ratu ostavio nas je bez daha, a onaj s vrha Visočice složili smo se svi je jedan od najljepših vidikovaca u lijepoj našoj. Nižu se vrhovi južnog Velebita jedan za drugim, Lika kao na dlanu, otoci Jadrana zrcale se u morskim slikama… i kad je Tigar rekao pokret, žicali smo još malo vremena za uživanje u lijepom pogledu i vremenu. No, čekalo nas je još jedno odredište blizu Gospića, špilja koju je priroda sama izgradila bez pomoći majstora pa se stoga i zove Samograd.

Morali smo krenuti jer je naš vodič Đuro iskoristio i zadnje pomicanje našeg dolaska u špilju pozivom sa Vrha Visočice:“Stići ćemo, ali ćemo malo kasniti. Ovdje na vrhu je tako lijepo…“ Sreća da su domaćini Samograda imali razumijevanja. Na kraju nas je i špilja dočekala svoj podzemnom ljepotom, stalagmitima i stalaktitima koji tu gmižu i stoje tisućama godina, a priroda samograditeljica samo vodom otapa kamenac i ugrađuje ga u prekrasne oblike koje samo ona zna dizajnirati. Dobro je da na info točki spilje postoji kućica u kojoj se kuha dobra kava i toči najbolje pivo u Hrvata. Okrjepa prije povrataka nam je svima godila.