Ljetni pohod na Visočicu: obavezno ponijeti zimsku opremu
Nakon najbolje jutarnje kavice/pivice u Gospiću zaputili smo se cestom prema Karlobagu i na desetom kilometru skrenuli lijevo za selo Rizvanušu, te s kraja asfalta nastavili šumskom cestom s čijih rubova malo, malo možete naići na natpis o miniranom području. Dovezli smo se do mjesta od kuda je 1h do vrha, no snijeg, sklizav teren, grudanje, izrada snjegovića i ostale zimske aktivnosti usporile su nas tako da smo do vrha stigli za 1,5h no požalili nismo. Pogled već od ruševina Gojtanova doma stradalog u Domovinskom ratu ostavio nas je bez daha, a onaj s vrha Visočice složili smo se svi je jedan od najljepših vidikovaca u lijepoj našoj. Nižu se vrhovi južnog Velebita jedan za drugim, Lika kao na dlanu, otoci Jadrana zrcale se u morskim slikama… i kad je Tigar rekao pokret, žicali smo još malo vremena za uživanje u lijepom pogledu i vremenu. No, čekalo nas je još jedno odredište blizu Gospića, špilja koju je priroda sama izgradila bez pomoći majstora pa se stoga i zove Samograd.
Morali smo krenuti jer je naš vodič Đuro iskoristio i zadnje pomicanje našeg dolaska u špilju pozivom sa Vrha Visočice:“Stići ćemo, ali ćemo malo kasniti. Ovdje na vrhu je tako lijepo…“ Sreća da su domaćini Samograda imali razumijevanja. Na kraju nas je i špilja dočekala svoj podzemnom ljepotom, stalagmitima i stalaktitima koji tu gmižu i stoje tisućama godina, a priroda samograditeljica samo vodom otapa kamenac i ugrađuje ga u prekrasne oblike koje samo ona zna dizajnirati. Dobro je da na info točki spilje postoji kućica u kojoj se kuha dobra kava i toči najbolje pivo u Hrvata. Okrjepa prije povrataka nam je svima godila.
