Planinarsko društvo Vrbovec

Svakim odlaskom u planine moja slika o njima se mijenja. Svaki put si mislim vidjela sam najljepše od njih i onda doðe nova planina i ponovo ostanem iznenaðena koliko ljepote može sakriti u sebi pohod na novu, još neosvojenu. Planinarim planinarskim rjeènikom ne baš dugo, desetak godina, i drage su mi Hrvatske planine, gorde, ponosne, samozatajne i nisam cijelo ovo vrijeme išla dalje od njih. No nedavno mi se ukazala prilika da s PD Kalnik i PD Vrbovec u jednom zajednièkom druženju posjetim naše prijatelje planinare iz HPD Viteza u Vitezu. Suradnja PD Kalnik i HPD Vitez je ostvarena prije par godina u obliku meðusobnih posjeta i slušala sam o tim izletima kao o posebno lijepom druženju, te sam se ove godine htjela sama uvjeriti što je to posebno u planinama u zemlji zvanoj Bosna, zemlji gdje zelenilo šuma i travnjaka ima tisuæu nijansi, a plavo nebo pronalazi svoju sliku u rijekama koje vijugaju kotlinama. I ovo nije samo prièa o tome što je priroda stvorila da bi se maleni èovjek divio, veæ je i prièa o ljudima èija dobrota i široko srce mogu svaki doživljaj radosti pretvoriti u još veæi, prièa je o planinarima HPD Vitez koji njeguju planinarenje u samom srcu Bosne, gradu Vitezu i planinama koje ga okružuju kao da ga èuvaju i poruèuju: to je naš grad, to su naši ljudi.

Naši domaæini odluèili su nas prvi dan povesti na Vranicu, jednu od jedanaest planina BIH iznad 2000 m. Samim dolaskom u Vitez osjeæali smo kao da smo došli u svoj grad, k svojima, jer su nas veæ na parkiralištu saèekali domaæini postavljenog stola u bunkeru poveæeg auta, a na bijelom stoljnjaku redom je bilo: domaæeg sira, špeka, kolaèa, pita, kruha, pekmeza od šljiva, smokve, meda od maslaèka, rakije, kave, èaja…Tako okrijepljeni poslije puta sjeli smo u selu Sebešiæu (1002 m.n.v.) u naš taxi, traktor s prikolicom kako bi se doveli do polazne toèke za uspon na Vranicu. Putovanje je bilo živopisno kao i naš vozaè traktora Nikica – Momo Grubešiæ. Na samom poèetku morali smo se zaustaviti kako bi propustili stado ovaca koje se vraæalo s ispaše, a nakon toga i opet da bi se mimoišli s dva džipa. Naš Momo ostavio nas je malo prije izvora Zlatan (1480 m) gdje smo se okrijepili izvorskom vodom, a ponad njega nalaze se Busovaèke staje (1500 m) gdje su se za ljetnih mjeseci èuvala goveda. Nakon dva sata hoda stigli smo na najviši vrh Vranice naziva Nadkrstac (2012 m). Kratak odmor na vrhu bio je dovoljan da krenemo do Krstaca na plato Sarajevska vrata s kojeg se otvara vidik prema Prokuškom jezeru (1648 m). Jezero je ledenjaèkog porijekla i s platoa izgleda kao planinsko ogledalo u kojem se svako jutro Vranica umiva. Mi smo tu bili samo prolaznici i pogled prema jezeru kada smo se spuštali koritom ostavljao nas je bez rijeèi.

Kako je sunce brzo zalazilo za planinu pohitali smo prema Busovaèkim stajama gdje nas je Momo veæ èekao sa svojim traktorom da nas vrati do Sebešiæa iz kojeg smo krenuli autima do planinarskog doma u Zaselju (765 m). Dom je to kojeg održava HPD Vitez, a prije nekog vremena bila je to trošna kuæica koju su vrijedni planinari pretvorili u zdanje s kuhinjom, blagovaonom, nekoliko soba, kupaonicom, lijepim okolišem i voænjakom. Dom je pravo utoèište za planinare i mjesto druženja HPD Vitez. A kakvo je to druženje planinara ako se nakon osvojenog vrha dobro ne pojede? Èorba, æevapi, lepinje, krepka juha, pite svih vrsta, kolaèi…mislim da æu dugo pamtiti mirise i okuse hrane koju su pripremile vrijedne planinarke HPD Vitez, a majstor od roštilja Tihomir Tiško Grebenar pripremio je æevape kakvi su poznati jedino u Bosni. Naši dragi domaæini iznenadili su nas i muzikom , a domaæice planinarke ne samo da su vrsne kuharice, veæ su se pokazale kao iznimne pjevaèice i zabavljaèice. Moram priznati da su mi planinarke HPD Vitez postale pravi uzor u planinarenju: planinare, prièaju odliène viceve, pjevaju, pripremaju nenadmašne slastice i pite…nadam se da æu jednog dana i ja biti kao one.

Da ne biste mislili kako smo malo planinarili a više se zabavljali, moram vas razoèarati. Drugi dan domaæini koji su se pokazali izvrsnim vodièima ( i taj dan odradili svoje glasaèke obveze pošto su bili izbori u BIH) poveli su nas na kružnu turu iz doma u Zaselju pored groblja uspeli smo se na Veliku Gradinu (969 m) od kuda se otvara pogled na Lašvansku dolinu. Vitez s Gradine vidite kao na dlanu, dovoljno je da sjednete i odmorite oèi, a i dušu uz piæe koje ju lijeèi, pravu domaæu rakijicu, koja može biti od šljive, domaæe kruške, divlje kruške…nije važno jer je svaka iznimne kakvoæe i bogatog okusa, jednostavno, voæe pretvoreno u božji nektar , a okusi se bude kada prva kap te bezbojne tekuæine dotakne nepce. Dalje smo krenuli do planinarskog doma Velika Ravan od kud smo se popeli na Kuk (929 m) gdje je u tijeku gradnja kapelice Sv. Bernarda, zaštitnika planinara. Tu smo sreli domaæine Terezu Krajišnik – Tetu, predsjednicu PD Kuk iz Novog Travnika i graditelja kapelice Iliju Kolara Buga koji veæ dvjestotinjak dana slaže kamen na kamen kako bi kapelica polako i sramežljivo poprimila oblik prave ljepotice.

Planine smo upoznali zahvaljujuæi našim vodièima iz HPD Vitez: Anti Bošnjaku (predsjedniku), Draganu Radeljiæu (tajniku), Tomislavu Žuljeviæu Tomi, Zdravku Žuljeviæu i Jozi Grebenaru. Ako i vi poželite doživjeti Vranicu, , Vlašiæ ili koju drugu planinu središnje Bosne svakako im se javite i bit æe vam domaæini koje nikada neæete zaboraviti. Mi smo se nakon dva dana vratili u Hrvatsku, svojim planinama, no bosanska razglednica s Vranice æe još dugo galiti nam dušu. Nisam sigurna da li su na toj razglednici u prvom redu dragi i srdaèni planinari koje sam upoznala ili planine èijim sam stopama kroèila. No jedno sam sigurna, razglednica æe zauvijek ostati u mom sjeæanju.
Tekst: Anica Hrlec, predsjednica PD Vrbovec